Već niz godina u suradnji s Udrugom  hrvatske policije i branitelja Pakraca i Lipika naša škola provodi projekt Mladi i Domovinski rat. O Domovinskom ratu učenici naše škole uče na najprimjereniji način - pišući o njemu. Ovim projektom učenici su potaknuti na promišljanje o ratu koji je za njih bio nekada davno, ali za njihove roditelje bio je dio njihove mladosti. Sakupljajući sjećanja i priče svojih roditelja, baka i djedova naši učenici kroz pisane uratke pričaju svoje priče, svoje doživljaje, emocije i razmišljanja o Domovinskom ratu. Najvrjednija zajednička poruka svih njih je da se vrijednosti Domovinskog rata i hrabrih ratnika nikada ne zaborave. Ovogodišnja tema natječaja bila je Duh Domovinskog rata danas. Sve sudionike pohvaljujemo. Prosudbeno povjerenstvo u kojem su sudjelovale Zdenka Pelikan, Ljerka Plažanin i Sanja Delač odabralo je tri rada koja su nagrađena. Nagrađene učenice su  Elena Lenče, Sabina Bencištadler i Dorotea Tomić te su učenice svoje nagrade primile na Večeri domoljubne pjesme, proze i poezije u gradskoj vijećnici. Ponosni smo na sve naše učenike i njihovo znanje i odnos prema Domovinskom ratu. Uživajte u radovima naših učenica.

Duh Domovinskog rata

    Gledati sunce s mjesta sa kojega ga danas gledamo, ranih 90-ih  su pokušali neki tuđi ljudi. Ulica kojom danas šećem nasmijana, tada je bila preplavljena suzama. Grad koji je danas slobodan, u to vrijeme je bio opkoljen sa svih strana. Država koja danas obilježava i slavi slobodu, jednom je istu morala platiti mnogim životima i ratnim godinama. 
    Sve s čime se Pakrac borio tih teških dana, ostalo je zapamćeno. Ne možeš proći gradom, a da ne zamijetiš ruševine i napuštene domove. Teško je zamisliti da je od nečijeg obiteljskog doma ostala samo hrpa hladne cigle ili da je netko sav svoj život strpao u nekoliko kofera jer je bio primoran otići.
 Brojne fasade još krvare svoju bol kroz rupe i pukotine od metaka, a na mnoga mjesta se ne smije zakoračiti jer postoji opasnost da su minirana. Po pričama starijih zaključujem da se u grad uvukla pustoš kakva nekad nije postojala jer je sve bilo veselo i puno života. Ipak, kad se začuje kako sat sa obnovljenog crkvenog zvonika otkucava podne, na tren zaboraviš na sve ružno i osjećaš ponos jer taj isti zvonik nije utihnuo unatoč metcima i vatri koja ga je 90.-ih gušila. Osjećaš ponos jer je nebo koje je 90-ih bilo sivo danas opet čisto i plavo.
    No, zbog ratnih godina će pod tim, hrvatskim nebom dugo biti isto. U crninu odjevene majke će i dalje gledati prema njemu moleći za svoje nestale sinove. Kiša će ispirati grobove na kojima će s prazninom u duši i molitvom u srcu klečati uplakana djeca stradalih roditelja. Unuci će zamišljati toplinu starih ruku poginulih djedova. Stijeg će vioriti kao spomen na odanost, orden za hrabrost i zahvala za junaštvo svakom hrvatskom vojniku, ratniku, dobrovoljcu... A suze, one će i dalje bolno teći jer odavno nema nekog našeg, nekog tko je svoje oči zatvorio u čast jedinoj domovini, usnuvši o njezinoj slobodi san.

 Elena Lenče

DUH DOMOVINSKOG RATA DANAS

Hodam ulicama ovog pustog grada...   

Promatram oko sebe. Jedino što vidim su nezadovoljni ljudi, krivudave ceste,a svaka treća kuća je napuštena. Osjećam nemir u duši. Razmišljam kako je sve to izgledalo za vrijeme Domovinskog rata u Pakracu. Bakine priče o ratu koje su mi ostale još od djetinjstva duboko urezane u sjećanje, nisu mi davale mira... Nevini ljudi su umirali, neprijatelji su provaljivali u kuće, spaljivali polja i bacali bombe. Nažalost, neke posljedice su vidljive i danas. Hodam tako ulicama i u praznom pogledu starijih ljudi kao da vidim što su sve proživjeli u Domovinskom ratu. Mnogi od njih mogu biti ponosni jer su hrabra i ponosna srca branili naš grad, jer se nisu predali kada je bilo najteže. Na njihovu, ali i našu sreću Pakrac nikada nije pao u ruke agresora...                                     

Od tih dana pa do sada prošle su mnoge godine, ali “duh“ Domovinskog rata kao da je i dalje prisutan među nama. Možda se skriva iza razbijenih prozora napuštenih kuća, luta ulicama moga grada.                             

Najveći problem današnjice je iseljavanje mladih u potrazi za boljim životom. Industrije nema. U ratu je sve uništeno što je nekada pokretalo ovaj grad.                

U zraku se osjeća nekakav nemir,tuga i depresija.. Možemo reći da je rat Pakracu nanio dugotrajne “ožiljke“. Moj grad kao da se i dalje nije oprostio sa “duhom“ Domovinskog rata. Možda upravo taj “duh“ nedozvoljava Pakracu da izađe iz krize, da ponovno zablista punim sjajem kao i prije rata. Mislim da svatko od nas građana može u tome pomoći. Razmišljajmo pozitivno, budimo uporni, nemojmo odustati i velika mogućnost je da ćemo uspjeti “protjerati“ tog “duha“ čija se prisutnost osjeća i danas.                                                        

Male stvari čine velike promjene, a zajedničkim snagama možemo Pakrac opet učiniti jednim velikim i ponosnim gradom koji on to i zaslužuje!!!

                                                        Sabina Bencištadler

DUH DOMOVINSKOG RATA DANAS

Ima li teže riječi od riječi rat. Ima, Domovinski rat. Ništa čovjeku nije tako bolno kao napad na njegovu domovinu, njegov dom, njegovu obitelj…. Ujedno ništa čovjeka ne čini toliko hrabrim i velikim, kao borba za domovinu. I nama se to dogodilo prije 20 i nešto godina. Tek smo stekli samostalnost, ali  to je nekima smetalo i dogodilo se nešto strašno, dogodio se rat, Domovinski rat. Velika je sreća da smo imali toliko hrabrih domoljuba koji nisu razmišljali o sebi, nisu se bojali, već su krenuli braniti svoju domovinu po cijenu svoga života. Ne smijemo zaboraviti da nisu imali niti oružje, niti opremu potrebnu za ratovanje, ali imali su veliko srce, imali su snove naših predaka, naše snove…. I zahvaljujući tim divnim ljudima danas imamo svoju domovinu.

Iako nisam bila rođena kad se u Hrvatskoj odvijao Domovinski rat ,puno sam čula o njemu. O nesretnim ljudima koji su izgubili svoje domove, o općim i zračnim opasnostima, o mrtvima, borbama, izgubljenim mladostima…..

Danas imamo svoju domovinu. U njoj živimo ponosni i sretni. Domovinski rat je bio neki kažu jako davno, a neki kao da je bio jučer. U mom gradu tragovi toga rata se vide još i danas. Mi živimo svaki dan s tim. Na puno kuća nedostaju krovovi, vide se oštećenja od granata, gelera…..  Puno tih neobičnih i nepotrebnih termina smo naučili mi koji živimo na području ratnih događanja.  Osim što kad se prošetamo gradom vidimo tragove rata, mnogi to nose u svom srcu, duši… Mnogi moji sugrađani su izgubili nekog svoga dragog, nekoga tko je nesebično dao svoj život da bi i ja mogla ovdje šetati, gledati zvijezde, smijati se, sklapati prijateljstva, pronaći ljubav…. Neki moji sugrađani su nestali, izgubio im se svaki trag, možda smo ih i zaboravili, ali njihove majke, djeca, supruge, prijatelji nikada neće. Ni mi ne bismo trebali. Trebali bi tim hrabrim ljudima dozvoliti da prožive najljepše godine u našim pričama, našim sjećanjima, da im nadoknadimo izgubljenu mladost, prve ljubavi, da odsanjamo i njihove snove….

Domovinski rat nikada nećemo zaboraviti, pa niti kad popravimo sve kuće, kad prođe još puno vremena, njegov duh će živjeti u nama. I mi ćemo jednom o tom ratu pričati svojoj djeci, kao što su i nama pričali naši roditelji. Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi. Kako zaboraviti Vukovar, Ovčaru, logor Bučje, Pakrac, pokolj u Borovom Selu, Vinkovce, Osijek, Vukovarsku bolnicu, tolike zarobljene civile, nedužnu djecu kojoj su ukrali djetinjstvo, Sinišu Glavaševića i njegove vapaje, dr. Ivana Šretera, Gordana Lederera, kako zaboraviti toliko mrtvih, tolike nesretne sudbine, strah, stradanja, ranjenike, tolike razrušene gradove, tolike ukradene snove…. Nećemo zaboraviti. Nikad nećemo zaboraviti i Domovinski rat će uvijek biti u našem srcu. U nama da nas podsjeti na sve one koji su dali doprinos da budemo ovdje sretni, da budemo ponosni što smo pripadnici ovog naroda. Miješaju se osjećaji tuge, ponosa i sreće. Tuga za umrlima, nestalima, izgubljenim vremenom… Ponos na naše ljude, na sve što su postigli… Sreća, neopisiva sreća da smo uspjeli obraniti svoje domove i svoju domovinu. Da, to je domovinski rat.  

Svi smo nastavili sa svojim životima i ne trebamo živjeti u prošlosti, ali se trebamo uvijek s ponosom i dostojanstvom sjećati i govoriti o domovinskom ratu. Jer dok mi živimo i dok našim potomcima prenosimo istinu o domovinskom ratu, nikada se neće zaboraviti i živjet će vječno, ponosan i smiren, siguran od svega, postavljen na najljepše i najvažnije mjesto u našoj povijesti.

                                                                       Dorotea Tomić